Brod

U Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” u periodu od 21.12.2007. do 12.01.2008. bila je otvorena izložba likovnih radova riječke umjetnice Melite Sorola Staničić. Izložba predstavlja recentno promišljanje na temu prolaznosti i ili frekventnosti dolazaka i odlazaka, neprekidno kretanje i beskonačno čekanje i ponavljanje uvijek istog arhetipa prisutnog u ljudima na obalama, životno povezanih s morem.

Kretanje brodova koje pratimo do izlaska iz našeg vidokruga doista budi neku neobjašnjivu čeznutljivost – pozdravni zvuk broda naglo se uguši nad gradom evocirajući daljinu, no uporna repetitivnost isplovljavanja od kojih svaki traje svega nekoliko minuta, budi osjećaj neostvarene plovidbe, zabranjenog užitka, nelagodu mučnog povratka na isto. Razlog tome je dakako u montaži, u naglim rezovima koji uvijek iznova brutalno prekinu tek započeli lagani izlaz na pučinu, ali i u sirovom materijalu snimanom iz statične pozicije. Svakako da usprkos jasnoj kontekstualizaciji, nama prepoznatljivom kraju riječke luke (brodovi Marco Polo i Liburnija) i intimnom životnom miljeu autorice, video Brod treba shvatiti mjestom inutuitivnog artikuliranja nakupina emotivnog materijala. Doduše, autorica se dotiče i ženskog arhetipa u tradiciji pomorstva u Primorju – žene su tu od davnina čekale i samovale no u ovom slučaju ne možemo doslovno govoriti o tome, posebice zbog očitih korjenitih socio-ekonomskih promjena u životu pomoraca i zbog nemjerljivo veće socijalizacije žene, uslijed čega je ovaj fenomen u suvremenom društvu dobio potpuno nova značenja o kojima ovdje nije potrebno ni umjesno govoriti (etnološke teme su za neki drugi tekst). Umjesto toga, Melita govori o iskustvu čekanja koje je u najmanju ruku iritantno. Međutim, ona ga instinktom preživljavanja sublimira u temeljito bilježenje vremena, slijedeći pravilne vremenske razmake snimanja: fotografije su snimane u 16.30 sati od zimskog do ljetnog solsticija kako se ciklus i zove, a odlasci putničkih brodova svakog petka u razmaku od jedne do dvije godine. Tako je postigla dvije oprečne stvari: prividno ignorira dugotrajnost obraćajući naročitu pozornost na dosljedno strukturiranje vremena, kao da je to od suštinske važnosti, čime paradoksalno naglašava osjećaj sporog protjecanja vremena.
(Sabina Salamon, iz kataloga izložbe)

Izložbu je sufinancirao Grad Rijeka.