„Pogledati život u lice, uvijek, gledati život u lice, i prepoznati ga kao ono što jest… naposljetku, voljeti ga kao ono što jest, a potom ga odložiti.“

Virginia Woolf

Suočiti se s realnošću, razumjeti da se sve događa s razlogom i voljeti svoj život onakav kakav jest su misli koje se nerijetko provlače kroz ljudsku psihu. Tijekom samog kognitivnog procesa prihvaćanja ili odbijanja stvaraju se svjetovi između svjetova kako bi se pobliže shvatilo što je ispravno, a što ne. Izložba Darije Žmak Kunić sastavljena većinom od recentnih radova ali i nekih starijih datuma, predstavlja malu retrospektivu u kojoj autorica na specifičan način pretače mentalne procese u fizičku formu. Radovi, inspirirani ispovjednom umjetnosti  prisutne u opusima Louis Borgeois i Mone Hatoum, nisu bazirani na problematiziranju aktualnih društvenih fenomena. Vođena intuicijom, u svakom radu vidi priliku da uprizori poimanje idealnog svijeta koje se modificiralo s iskustvom i godinama u realnom životu.

Uz ulogu predane majke, supruge i umjetnice, Žmak Kunić također djeluje kao kulturna djelatnica i profesorica duži niz godina. Uz sve uloge koje njen život nosi, ona balansira na granici svjetova… pitajući se je li ikad postojala iako je bila rođena? Da li su njezine uloge i osobnosti trebale biti vidljive ili možda ostati nevidljive?

Pa provjerimo. Bila jednom, a možda i nije…

Autor teksta: Lidija Strika