Baš sve oko nas – živo i neživo – predmeti, prirodnine, pojave, može biti vrutak umjetničke kreativnosti. I ono u našoj nutrini, u razumskom sklopu jasnih i dorečenih misli, ali i onom kaotičnom hrupu nadnaravnih priviđenja, maštarija, svakojakih košmarnih halucinacija, na granici ludila. Gdjekad se pak zateknemo pred običnim, dnevnim stvarima, zatravljeni njihovom jednostavnošću i svrsishodnošću, koju odavno ne primjećujemo. Vrijednosni sustavi neumitno se mijenjaju, kako u životu, tako i u umjetnosti. Nestaju prethodne, stvaraju se nove vrijednosti i nastaju nove realnosti.
Slikarstvo Radovana Kunića pridaje značaj običnim, dnevnim stvarima. Nesporno je vrstan crtač i izgleda kao da slučajno odabire motiv. Njegov izričaj usustavljen je u ‘viši’ red kontroliran silom zadanosti. Postelja ili luster, monolit ili raskošna haljina, dominiraju velikim formatom slikarske površine neutralne pozadine. Minucioznom crtačkom vještinom studiozno ih pozicionira na platno pridajući im odavno zanemarenu važnost. Zapravo reaktivira prvotnu čudesnost nastanka.
U novijim ciklusima odbačene i izlomljene predmete reciklira u kompozicije, fokusira se na strukturu i teksturu materijala. U krupnom planu vidljivo je izdvojena svaka nit vune, svaka dlačica četke… Iščitavanje je složeno i subjektivno.
U kontekstu povijesno-umjetničkih stilova reklo bi se da je riječ o realizmu. Realizam jest plodan poticaj, onaj primaran i dobrodošao impuls, inspirativan živac što ga autor nosi u sebi, oprečan suvremenoj hiperprodukciji nerazumljivih i neestetskih vizualnih izmišljaja. Još uvijek valja vjerovati da umjetnost ima plemenito poslanje. Da može biti katalizator naših misli, osjećaja i djelovanja i poticati ono najbolje u nama. Jer, u sveopćoj dnevnoj gunguli tehnološke hiperprodukcije, agresivnih audio-vizulanih podražaja i pretencioznih informacija, valja pripaziti da se ne izgubimo. Lako može nestati jednostavna radost, istovremeno i bit i dar življenja.
Kunićeva djela provociraju rekapitulaciju vlastitog vrijednosnog sustava. U društvu jednostavnog, običnog motiva i skromnog okruženja, na tragu smo spoznaje o avanturi života. Na tom putu, ozirući se za sobom, blagodatan je smiraj sa samim sobom.