Kada je krajem 60-ih godina 19. stoljeća belgijski inženjer i poduzetnik Georges Nagelmackers boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, upoznao se s revolucionarnim izumom – Pullmanovim spavaćim vagonima. Inspiriran udobnošću koju su nudili američkim putnicima, Nagelmackers se nakon povratka u Europu odlučio ponuditi sličan koncept europskom tržištu. Rezultat? Nastanak legendarnog vlaka Orient Express, u vlasništvu Međunarodnog društva spavaćih kola (Compagnie Internationale des Wagons-Lits).

Prvo putovanje Orient Expressa započelo je 4. listopada 1883. s pariškog kolodvora uz zvuk Mozartova Turskog marša. Vlak je mogao prijeći put između Pariza i Konstantinopola, dug 3000 kilometara, za koji mu je bilo potrebno nešto više od tri i pol dana. Prvu kompoziciju Orient Expressa činili su parna lokomotiva, tender za ugljen, dva spavaća vagona, vagon-restoran i dva vagona za prtljagu. Time su simbolično povezani zapad i istok Europe, a vlak je prometovao sve do početka Drugoga svjetskog rata.

Prokopavanjem tunela Simplon 1906. uvodi se nova ruta Simplon-Express vlaka, koji je iz Londona i Pariza putnike prevozio do Milana, od 1908. do Venecije, a od 1912. do Trsta. Nakon Prvoga svjetskog rata pojavila se još jedna inačica – Simplon-Orient-Express, također nazvana po tada najvećem željezničkom tunelu na svijetu. Za razliku od ostalih vlakova, Simplon-Orient-Express omogućavao je nastavak putovanja istočnije od Konstantinopola. Putnici su mogli nastaviti putovanje prema Ankari, Alepu, Bagdadu, Kairu, pa čak jednom tjedno i do Indije.

Zlatno doba vlakova i procvat Abbazije

Posljednja četvrtina 19. stoljeća i prva desetljeća 20. stoljeća predstavljaju zlatno doba luksuznih vlakova poput Orient Expressa i njegovih inačica. No to je ujedno i razdoblje procvata Abbazije (Opatije) – kolijevke turizma na istočnoj obali Jadrana. Poznata kao „austrijska Nica“, Abbazia je već od sredine 19. stoljeća privlačila aristokraciju Austro-Ugarske Monarhije.

Ključnu ulogu u razvoju mjesta imalo je Carsko i kraljevsko povlašteno društvo južnih željeznica, koje je 1882. kupilo vilu Angiolinu – simbol početka ladanjskog turizma Opatije. Ubrzo su slijedila velika ulaganja: izgradnja hotela Quarnero (1884.) i Stephanie (1885.), čime je Abbazia postala priznato klimatsko lječilište i mondeno odredište.

Željeznica kao poveznica turizma i luksuza

Veza između Društva južnih željeznica, Međunarodnog društva spavaćih kola i Abbazije leži upravo u – željeznici. Godine 1890. potpisan je ugovor kojim se Abbazia pozicionirala kao potencijalno odredište putnika luksuznih vlakova. Iako vlakovi u vlasništvu Međunarodnog društva spavaćih kola – Orient Express, Simplon-Express i Simplon-Orient-Express – nikada nisu službeno stajali na postaji Abbazia-Mattuglie (danas Opatija-Matulji), povezanost putnika tih vlakova s Abbazijom postojala je. Putnici Orient Expressa, koji je polazio iz Pariza ili Londona, putovali su uglavnom dunavskom dolinom, zaustavljajući se u Beču i Budimpešti, odakle su Južnom željeznicom mogli nastaviti put prema Rijeci. Probijanjem tunela Simplon i uvođenjem Simplon-Expressa, 1906. godine, otvorena je nova ruta prema Milanu, od 1908. prema Veneciji, a od 1912. do Trsta, odakle su putnici najčešće brodovima dolazili u Opatiju. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata od 1919. godine Simplon-Orient-Express, treći vlak u vlasništvu društva, prolazio je i hrvatskim krajevima, točnije, zaustavljao se u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Vinkovcima, omogućujući putnicima nastavak putovanja željeznicom do Rijeke, a zatim brodom ili drugim prijevoznim sredstvima do Opatije.

Od 1895. putnici su mogli kupiti karte za kraće putovanje do Abbazije. Početkom 20. stoljeća noćni vlak Međunarodnog društva spavaćih kola polazio je iz Beča u 20.25, a u Matulje stizao oko 9 sati sljedećeg jutra. Suradnja između dvaju društava dosegnula je vrhunac 1898. godine potpisivanjem ugovora, koji bismo danas nazvali koncesijskim, kojim je Međunarodno društvo spavaćih kola zakupilo smještajne kapacitete u Abbaziji na 25 godina, uz godišnju naknadu od 320.000 kruna. Prema pisanju onodobnog tiska, poznato je i da se na željezničkoj konferenciji 1906. godine raspravljalo o dodavanju još jednog spavaćeg vagona ekspresnom vlaku iz Pariza koji bi preko Venecije i Sv. Petra (Pivke) prometovao prema Rijeci i Abbaziji. Riječ je bila o spojnoj liniji Simplon-Expresa, koji je prometovao od srpnja 1906. godine. Koliko je Abbazia bila važna za Međunarodno društvo spavaćih kola potvrđuje i činjenica da je u hotelu Stephanie imala vlastiti ured, kojim je upravljao direktor Luciano Croci. Sve navedeno potvrđuje da je Abbazia bila jedna od omiljenih destinacija putnika luksuznih vlakova u vlasništvu Međunarodnog društva spavaćih kola. (Matea Plišić)